Branko Josef Thomann

Na prvi dan proljeća ove godine na 44-oj manifestaciji Goranovog proljeća u Lukovdolu, rodnom mjestu pjesnika Ivana Gorana Kovačića, svečano je predana nagrada “Goranov vijenac” pjesniku Mili Stojiću za ukupan doprinos hrvatskoj pjesničkoj umjetnosti. Nagrada se sastoji od “Vijenca”, rad akademskog kipara Vojina Bakića, novčane nagrade i diplome.

Obrazloženje  nagrade:

Stručno povjerenstvo jednoglasno je odlučilo da se ova nagrada za ovu godinu dodijeli pjesniku Mili Stojiću, autoru jednog od najprovokativnijih I najzanimljivijih opusa suvremenog hrvatskog i bosansko-hercegovačkog pjesništva.

Mile Stojić (1955) svoj je pjesnički svijet izgradio na razmedji pojedinačne biografije i historijske priče. Tematizirajući vlastito iskustvo i sudbinu, njegov lirski protagonist skicira iskustvo i sudbinu kolektiva kojemu pripada i kojemu sa obraća.

Riječ je o pjesniku koji se iznova hvata u koštac s vječnim temama poput života, ljubavi, mira, radosti, sna….

Te teme obično bivaju obradjene tako da ih se sučeli s njihovim suprotnostima – smrću, mržnjom, ratom, tugom, stvarnošću… Kreirajući tako nizove opreka, Stojić podcrtava jaz izmedju željenog i realnog stanja svijeta i oblikuje ključne figure svoga  pjesništva, a te su paradoks i oksimoron. U njegovu opusu relativno često se pojavljuju prividno proturiječne sintagme, tvrdje i naslovi poput “tamni andjeli”, “sanjamo zbilju“, “Libreto za sviralu i strojnicu”, “uzgajali smo vinograde, ali su radjali žirom” i slično.

Mile Stojić je pjesnik koji svijetu neprestano pokušava govoriti istinu, ogoljavati ga, spašavati i harmonizirati, ali i pjesnik koji je – dok govori – duboko svjestan da je njegov napor uzaludan jer put do konačne istine zapravo ne postoji….

Pjesma je za Milu Stojića ponajprije prostor ispovijesti, svijedočenja, priče… Ovaj je autor u ranim zbirkama skloniji zadanim formama stiha i teksta, povremenim jezičkim igrama i tematizaciji samoga jezika kao varavog i neuhvatljivoga bića. U kasnijim zbirkama glavne odlike njegova pisanja postaju narativnost i izravnost. Autor nudi čitatelju prispodobe o ratu, nesreći, egzilu, smrti, poeziji…

Govor njegova lirskog protagonista pritom obilježavaju stilizirani razgovorni ritam, arhetipske fabulacije… Dominantni ton Stojićeve  poezije kreće se izmedju elegičnosti i melankolije, s povremenim iskliznućima prema humoru, ironiji i cinizmu.

Stojić se uvijek  bavi stvarnošću i njezinim evidencijama, dapače uvjeren je da “govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerojatne efekte”. Njegov se angažman stoga  najjasnije očituje u borbi protiv lažnih vrijednosti i zaborava kao jedinih preostalih nam uporišta humaniteta. Medju velike teme Stojićeva pjesništva svakako spada i sama poezija, njezino mjesto, dosezi, snaga i smisao pjevanja. U svojim stihovima ovaj autor kreativno komunicira s najvećim hrvatskim pjesnicima poput Tina Ujevića, Slavka Mihalića, Zlatka Tomičića, Antuna Branka Šimića, kao i sa strancima; Brankom Miljkovićem, Paulom Celanom, Czeslaw Miloszem ili Fridrichom Hölderlinom, slaveći njihove napore, iskazuje im poštovanje i predstavlja se njihovim nepokolebljivim sljedbenikom.

Ukratko, lirska dionica Mile Stojića nezaobilazan je dio svake (iole cjelovitije) slike suvremenog hrvatskog ondosno bosansko-hercegovačkog  pjesništva. Njegov je opus mjesto humanizacije, provokacije i prijepora spomenutih dvaju literarnih konteksta, ali i točka iz koje iznova može početi komunikacija medju njima.

Stoga je dodjeljivanje Goranova vijenca Mili Stojiću, uz ostalo, a prigodan čin potvrde konkretnog opusa, ali –posredno – i  podsjećanje da je poetska komunikacija globalna ne urotnička gesta. (OBAVEZNO pročitati napis iz 1999te Novinarski poet, ….)

P J E S N I K , E S E J I S T   I  P R E V O D I L A C

Ne bih htio čitaoce zamarati obimnom biografijom, pošto ju je lako naći na internetu, ali moram navesti par nagrada koje je dobio kao pisac i poet: