Zdenko Bošković

KARLO NOISIUS 

Karlo je bio njemački arhitekta koji zbog socijalističkih ideala  i duga prema ocu, socijaslisti, (Koji socijalista “hablećino” kada se on ’49 rodio? Nacional? Poranio Zdena. Rade ti klikeri troperci, al’ su malo otučeni.) i ljubavi prema jednoj sarajki iz grada slikovitog imena Baden Badena (“Nisam gluh šta mi ponavljaš” - ovu moju primjedbu nije nikad razumio) zaglavi godina sedamdesetih u Mostaru.

Pored svih nedaća što ga tada  zadesiše zapadoh ga još i ja golobradi, neuki pripravnik, premazan svim marifetlucima mostarske ulice za pomoćnika, oliti tehničkog crtača.

Plakao je on od ushićenja i suze su mu se besramno slivaše na lice uokvireno dugom podrezanom kosom i crnom bradom -a la Luko Paljetak- dok je u zaglavnicu projekta po prvi put stavljao svoje ime (do tada je uvijek stajalo gazdino ime).

Svo njegovo divljenje našem sistemu isčeznu u par mjeseci i njegovo bitisanje posta batrganje očajnika sa našim navikama, inatima, običajima  površnošću, podsmjehom i neradom. Sve to za bijednu plaću od šesto mara(po kursu). Ubrzo se prestao nervirati, ali čuđenje ga ne napusti.

Niko od kolega ni minute ne ostaje dulje i svi koji su se vratše sa jutarnje pauze (mnogi nisu) još pola sata prije isteka radnog vremena  guraše se na “cvik” satu.

On se između ostalog brinuo za vječno gripozne kolege i trudne kolegice. Pokušavao  je da shvati kako svi oni tako bolesni u isto vrijeme ne zatvaraju svoje piljare videoteke, rade na polju ili tezgare ko muzičari do sitnih sati u kafanama ili na svadbama.

On je radio do dugo u noć na svom životnom djelu novog fabričkog komleksa. Par dana prije isteka konkursa revnosna čistačica Sofija ljubazno mu saopšti da  je ona pospremila djelove za maketu i sve istovjetne djelove složila na jedno mjesto.

Karlo se počupa za svoju kosu i pade u psihozu, tako da je stalno, dok je bezbrojne djelove stavljao na pravo na glas  ponavljao jednu te istu rečenicu: ”Majn Got. Ona sve pospremiti!” Rad od par mjeseci bi tako “pospremljen.”

Maketa je dobila specijalni tretman zaštite ravan onom obezbjeđenju američke ambasade sa ograničenjem i kontrole kretanja Sofiji, zbog njene subverzivne djelatnosti. Ona jadnica nije znala kako da mu se izvine pa sam joj rekao da bi najbolje da naruči tortu u “Kasatu”, što je ona i učinila. Mi smo je naravno u slast pojeli, jer Karlu ne bi ni do čega a kamoli do Sofijine torte.

Od cijelog projekta bi izveden jedan aneks stare fabrike i bijahu pošteđena drveća košćela što ih ja, po karlovom nalogu, ucrtah u postojeće stanje.

(“Zgrada je gotova u par mjeseci, drvetu treba dvadeset godina da naraste” – čuvena je izreka  Karla Noisiusa još davno prije nego što Al Gore shvati da zemlja ide u ku…. kuruzu)

Karlo se svakodnevno sudarao sa fascinantnim razlikama Naučnog i Praktičnog socijalizma balkanskog tipa. On je pokušavao na službeni put ići javnim prevozom, vodio je računa o pretjeranoj upotrebi (čitaj: misterioznom nestanku) tehničkog materijala i nije imao apetit na službenim ručkovima na koje ga kasnije nisu ni pozivali, jer partijski kadar bi iritiran “da je jedan Švabo veći komunista od njih”.

Jedne prilike radeći projekt za makarsku firmu  nasta ozbiljan (politički) incindent, jer projekt bijaše vraćen sa ljutnjom i prigovorom za namjernu provokaciju. Tih dana i noći cijeli biro bijaše uposlen “radiranjem” Severa i upisivanjem Sjevera.

Bidni Karlo u Obodinovom Njemačko - srpskohrvatskom rječniku za riječ NORD nađe ekavsku reč SEVER koji upisa u projekte. Makarani sve očekivaše iz, u to vrijeme, “crvenog” Mostara osim ovoga. Trajalo je to časak dok je Krlo shvato našu jezičku “širokrogudost”.

Taj famozni rječnik bio je često uzrok nesporazuma i urnebesnog smijeha.

Pošto je Karlo svog razmaženog jedinca morao svaki dan autom voziti u školu, nazvah mu sina “mudonjom”. I Karlo ne budi lijen pogleda u svoj svemoċni  “OBODIN” i riječ koju tu nađe tako mu se svidi da je par dana oduševljeno svima pričao da je njegov sin “MUDONJA” dok mu ne objasniše da Mudar i Mudonja nemaju ništa zajedničko. Sljedećih par dana bio sam na bolovanju dok se Karlo nije ohladio.

On je svakodnevno dokazivao svoj lojalitet i privrženost novoj domovini hvaleći sve naše i kudeći sve “švapsko”. Njegove dobre namjere i prostodušnost zlorabiše svi od čistačica preko kolega do direktora.

Ja lično sam upotpunjavao svoje dosadne radne dane smišljajuci sa grupom objesnih omladinaca razne ujdurme naivnom Karlu. Tako je izmedu ostalog dobijao redovne pozive za partijski sastanak, od kojih su ga oslobodili kada je zamolio sekretara, da više vremena radi a manje sastanči. Mene su drugarski upozorili da se sa državom više  ne zajebajem.

Kada mi nije bilo do posla imao sam neodložni omladinski sastanak, a sužbene izvještaje pisao sam jednu sedmicu ćirilicom a drugu latinicom (tako je to u jednoj višenacionalnoj republici). Kolegica Nusreta mu je ćirilicu dugo “prevodila” dok i to ne bi provaljeno.

Jedne godine, jednog sunčanog maja, krajem sedamdesetih stigla je Savezna štafeta mladosti u našu fabriku “kao priznanje našem preduzeću za postignute radne rezultate i nemjerljiv doprinost našeg kolektiva u razvoju samoupravno-socijalističkih prozvodnih odnosa i jačanju i širenju bratstva i jedinstva”. Mašala.

I svi smo mi od rana jutra čekali nju (gospojicu) Saveznu sa stotinu naših lokalnih štafetica  i bijahu se svi govornici već izredali i prijetila je neizmjerna dosada, jer Savezna nije na vrijema stizala, a narod i milicija bijahu priprečila sve prilaze obližnjim kafanama. Narod bez hljeba i igara (čitaj pića i cigara) postaje svjetina i nekontrolisana rulja. Zasluge što je narod ovoga puta ostao dostojanstveni puk pripadaju u cjelosti bez ikakve fale mojoj malenkosti.

Da bi bolje shvatili momenat kada su tri policajca razgrnuvši masu uletjeli u zgradu sa palicama u ruci moram se vratiti na same početke organizacije ove manifestacije.

Ja i još jedan kolega dobismo zadatak da slikamo ovaj nezaboravni događaj.

Mi zamolišmo Karla, ”bez ikakvih primisli”, za “malu uslugicu”, jer “mi bi radije zbog važnosti štafete za nas da to izbliza pogledamo a sa krova”, gdje njega posadišmo da slika”, ne vidi se baš najbolje. On prista.

Dok su ona trojica provodila spućenog Karla ka “Marici” svijet je komentariso “Sliko švabo štafetu” “Ko bi se nado”? Nas dvojica pokušasmo ga spasiti, al’ nas “neupućeni” mal’ ne izdegenečiše.

Predveče je direktor Karla izvuko iz “ćelovine”.

Nije nas provalio. Pravi Skojevac. Od tad ga pustišmo na miru.

Ljudi koji se ne prestaju čuditi ostaju dugovječno mladi, a Karlu sigurno okolnosti nisu dozvolile da odraste. Vjerujem da on sada negdje na Jadranu  uživa svoju zasluženu njemačku socijalnu penziju (našu mirovinu sigurno nije). U laganim mokasinkama bez čarapa, kratkim kariranim štofanim hlačama i šarenoj izlizanoj košulji sjedi on u hladu odrine i gleda kroz borove na Jadran i Hvar u daljini (san svakog normalnog čovjeka bez obzira na podrijetlo).

S njim pije kavu bivši partijski sekretar, a sadašnji predsjednik lokalnog HDZ i sa bezgraničnim oduševljenjem pripovjeda nekadašnjem socijalisti utopisti kako je ogroman značaj za cjeli svijet, da je baš jedan Njemac, eto papa postao u ova opasna vrimena. Karlo ga sluša i gleda u Jadran i Hvar. Kroz borove. Jebe mu se za cijeli svijet, uključujući i Vatikan.

Karlo je znamenitost svoga milog mista i ponekad na crno pravi projekte mještanima za bespravne kuće (što ċe reći da se i on u sustav konačno integrirao i nije ga briga što se po njemu ništa neće zvati).

Znadu ga i dica i starci i zdrave ga svi kad ide na pjacu.

“Guten morgen, šjor Karlo”, uvlače se i šprehaju mu u lice, jer su mu još dužni tisuću kuna za projekt.

“'Bro jutro, barba Jozo. Jel bilo ća ribe”, odzdravlja Karlo sa dalmatinskim akcentom, probajući šta u naturi ućarit, kad ne može u parama .

“Je vraga, za marendu, sram mi te ponudit kakove su male”!, zavrnu ga lukavo, dalmoški Jozo.

“Ne mari Jozo, bit će drugi puta”, ode on dalje, na ribe ni pogledavši.

“Donit ću ti ja doma, Šjor Karlo, ka’ bude šta boje, ne brini”, čuo je Jozu, kao i sva pijaca, kako se dere za njim i on mu samo mahnu rukom, ne okrećući se.

Kažu da su mnogi partizani vjerovali u Boga i borili se slobodu sa zlatnim kašikama, dobili su pride SOCIJALIZAM i zvjezdu; Karlo je sanjao o socijalizmu i ravnopravnosti, a pride dobio primarni nacinalizam i kapitalizam k’o đak ponavljač da vidi sve iz početka i da ponovo razmisli, ja sam želio malo mira i razuma, a dobio pride kraljevinu i depresiju.

Bilo kako bilo, Karlo je je tamo, ja sam ovdje gdje sam  i radim za “ogromnu” zapadnu platu od koje mi 7/8 (dobar makedonski ritam) pojede TELE-BANKAR dok si rek’o čakija.

Tako je i Hitler htio, (oni tamo(uživati) mi vamo(raditi)) samo što im nije upalilo ‘41 već ’91. Što će reći “da rijetko ko šta za života dobije što je želio” (Narovoučenije ove basne o ‘judima).

Ja bih Karla ( Hoću-neću iz principa) drugarski ili gospodski (kako hoće) zamolio da se nas dvojica u zagrobnom životu zamjenimo za mjesta i svoje životne zablude ispravimo.

Meni pogled BRELA – HVAR, a njemu njegov BADEN-BADEN.

Znam da za života sigurno ne bi pristao. Ako je Švabo, nije lud.