proljeće 2008...

...šta ne mogu raketle, MOŽE - vrijeme..

...kalendar jasno govori da je stiglo proljeće, a ja ne mogu povjerovat: u najboljem slučaju, a za ove pare (čitaj - vremenske uvjete) ja bih prihvatio neku šugavu jesen...

Najprije: HVALA Vam za uskršnje čestitke: moćno je biti anonimus na kraju svijeta, a opet dobiti toliko ISKRENIH čestitki! Mislim da je moja druga Nobelova nagrada s ovim Uskrsom potvrđena: ona prva (hvala, ZNAM da se toga sjećam samo ja i Senad Rošić) iz austrijskog seoceta na jezeru (Gmunden) je već gunđala kako joj fali društva...

Svima Vama koji ste ma i slučajno, pa bilo to i prvi put uopće, svratili na ove stranice čestitam ovaj Uskrs uz iskrenu želju da Vam baš ovaj bude najbolji do sada...

Sa ove strane Velike bare ima puno veselja koje pametan čovjek i ne pokušava razumjeti: ili si "consumer" ili nisi!, sve ostalo je drvena filozofija!

Ja sam debelo ostario i -za čudo- nisam se (dodatno) udebelio unatoč epskoj berbi čwaraka u donjem Okanaganu...

Totalno sam pao zadnjih tjedan dana od povratka iz Edmontona: čak i ovo pišem nekim nadljudskim naporom ne želeći da mi ova stranica pokupi "paukovu mrežu"; sve me kosti bole, pa onda ne bole; sve mi smeta, a onda ubrzo i ne smeta...

...desilo se da sam pošao u Vankuver sa namjerom da u povratku svratim na Whistler, a završio sam u Penticton-u i Osayoos-u, pronašao moj brod u brdu, legendarni parnjak Sicamoos, istoga dana smrzavajući se u "ljeto-landu" (Summerland)...

Tu moram naglasiti da sam "pao" nakon 1000 -1200Km vožnje u samo dva dana i da je sva ta grozomorna hladnoća dolazila iz mračnih dubina moga umornoga tijela i straha a šta nas na povratku čeka na Roger's Pass-u (to je planinski prijelaz na gotovo 3000m nadmorske visine i masu nestabilna snijega u ovo doba godine)...

Pretpostavljam da se niste puno vozikali unutrašnjim džadama British Columbia-e pa Vam moram podvući kako se lahko izgubiti: dok se vozikate uglavnom ravnom Albertom na svakih par kilometara uz put je jasan znak na kojem ste putu. I taj znak je vidljiv, predvidljiv i može mu se vjerovati.

No, kada se nekako probijete preko visokih planina i ugledate Golden (sa albertanske strane prvi gradić u B.C. na Vašem putu), put odjednom postaje kompletna enigma! Čak i super GPS odjednom postaje naporan i sumnjičav: od Goldena do Revelstoke-a (nekih dobrih 150Km) vozite kroz tunele i gotovo vijugave seoske putiće (DA, gotovo seoske putiće: naime taj dio puta je najlošiji dio transkanadskog autoputa 1 koji se proteže od Atlantika do Pacifika nekih dobrih 5000Km )...

Vožnja tim dijelom je čist ruski rulet: iako službe čišćenja rade nevjerojatan posao na samo stotinu metara možete iz sasvim suhog puta uletjeti u poput stakla gadan tzv. crni led. A na toj "podlozi" i kadilak i fićo imaju iste šanse. Ukoliko ne razumijete šta je pisac htio ovim reći, pogledate malo okolo puta: nema točkaša koji nije "shvatio" ove puteve...

A ja sam se sjetio jednoga našega profesionalnoga vozača iz Toronta koji mi je pričao o Revelstoke-u kao o nekoj svetoj od najsvetijih Mekka: bio mi čovjek zdravo dosadan šta taj planinski Revelstoke diže u nebesa! Kaže kad ugleda Revelstoke, pa onda na prvoj benzinskoj stane i srkne svježu kavu ki da se nanovo rodio!

Ja bio siguran da ta profesionalna lopuža ima u tom Revelstoke-u neku kafančinu sa jeftinijim "privatnim uslugama" (jerbo je ta vrsta usluga opako skupa u Vankuveru), pa me smetalo šta mi PRED MOJOM ŽENOM odaje sve možebitno i korisne "tajne"...

U tunelima, kanjonima i serpentinama od Goldena do Revelstoke-a MOŽDA nisam ništa shvatio ALI sam se Bogu molio da mi oprosti šta toga PROFESIONALCA Časna nisam znao slušati; ne sjećam se da sam tako iskreno Boga molio od one teške noći (1982.) u Viškom kanalu kada mi se brod potapao...

A kada sam NAJZAD ugledao malu, šugavu i jedva vidljivu putnu oznaku Welcome to Revelstoke - DOŠLO MI PROLJEĆE! Jedino okolo granje, kanjon i nikakve kave na pomolu! Sve mrak mračni ko da smo stigli vragu na večeru...

Onda, bez ikakva znaka, uletismo u osvjetljenu raskrsnicu, a okolo četiri benzinske! Biraj!

Okolo brda snijega, oznake se ne vide ALI "uboja" sam prvu i najbližu benzinsku: ima kave! Oću da nakrcam benzin. Ledeno i žurim. Gotovo mi se prsti zaljepe za crpku, a iz iste nit kapi! Onda iz nekoga zvučnika uljudni glas mi objasni da najprije moram platiti...

Kasnije se smijemo: mladić "na šanku" je Asutrijanac koji svoje srednjoškolsko ferije provodi ovdje: malo radi, a onda gore na Roger's Pass-u skija. I - sav sretan!

Em ti kišu: pa ja se umorim and prestravim samo da napišem takav "scenario"! A on uživa, sav PREsretan. Ispričam se i kažem imam nekih srednjškolaca kojima bih sve ovo preporučio, koliko na kraju svega treba povuć iz svoga džepa za ovo veselje. Odmah mi je ljubazno odgovorio da nije dobro doć na manje od tri tjedna, a ako se može više od četiri tjedna onda se ne povlači iz svoga džepa već se može nešto keša ponijeti nazad!

Je, sve što je POSLIJE Revelstoke-a jest raj: ako si čitav stigao u Revelstoke, onda nema razloga da još čitaviji ne stigneš u Vankuver. Ja - naučio. I ne pomišljam provjeravat.

Ipak, vrijeme je bilo sumnjivo i mi smo skrenuli za Penticton. Ja, koja jezera! Naši pentictonski domaćini su nam otkrili kako je gorivo najskuplje do sada, masovno se plače kako je grdo i tako to pa su nas poveli do Osoyoos-a. To mu je nekih 20tak kratkih i ugodnih kilometara nizvodno prema USA. A kad smo tamo stigli, moj pentictonski domaćin mi je preporučio da skoknemo u USA (Oroville) i nakrcamo pun tank!

Gotovo sam "puknuo od sreće" - pa, čoeče, gorivo u USA nikad nije skuplje bilo i sad da im ja punim kasu!?!

Nasmijao se i objasnio "cijenik": kad USA galone pretvoriš u "naše" litre, pa onda cijenu pogledaš na toj razini ČINJENICA je da je USA gorivo za nas kanadjane još uvijek JEFTINIJE za nekih gotovo 20tak centi po litru!

Bilježim: moj prvi boravak u USA je bio svojevrsni "put u Trst 1979te"...

Ne pitaj me kako smo onda završili u Edmontonu i koliko se u medjuvremenu vozikalo! Đoni je uživao u usputnim hotelima, a u prestižnom edmontonskom "Westinu" se ponašao kao prava pravcata holivudska zvijezda. Na kraju našega boravka, kada smo sve platili i krenuli van, Đoni je prišao onom luksuznom trosjedu i "masno" ga - zapišao! Ajme, koliko će to sad koštati!, smrknulo mi se...

Uljdna recepcionarka je pritrčala, odmah pozvala čistačicu, a nama se - izvinula! Naime, oni svim psima na rastanku ponude nekakav "kolačić". I ona je to jutros ZABORAVILA...

Wowh, brate moy - slijedećih 320 Km do Kalgarija ja sam se pokušavao pribrati: ženska se izvinjava meni šta je moj pas masno zapišao vrijedan dio njihova namještaja na samom ulazu u vrlo prominentni hotel u samom centru Edmontona...

Najzad, nešto prije Kalgarija, pitam onu moju da li bi ja dobio kolačić...

Udahne, pogleda me umorno i jedva reče - dovezi me doma i dobijaš - tortu!

Trese me gadno: umor teški, a gripa još teža. Kakvi čwarci, kakve torte! Peti dan sam od kreveta do čaja i ništa drugo. Čak me nije straj što sam i malo omršavio. Ali me vata panika šta nit čwarka okusit ne mogu...

Ništa, šarajte jaja, sjeckajte kulen i pročitajte šta NAJZAD Vlč. Bozanić reče u Uskršnjoj mu propovijedi: možda je vrijeme gadno i naporno ALI proljeće 2008. JEST tu! Baš kako mu je i biti...

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave