Sad kad znate o čemu govorim je l' da Vam nije čudno što su na oba pitanja uglavnom dominirali ruski i slovenski odgovori? Jok, nisam rekao slavenski već slovenski, tj. slovenački. Opet nikako slovački...

Kako sam ja već proslavljeni "prskalo" ovdje mi se javlja misao na Orwelov "novogovor". Ne, to je baš "uprskano". Jerbo svaki prosječni slijepac vidi da je stvar u - demokraciji!

Uznapredovali smo, čovječe! Nema više kolektivnog naguzivanja za vladarove interese! Jok! Nikako!! Evo svako može svašta. Da, baš tako - svašta. Recimo - reći. E, sad, ko mu je kriv što na vrijeme nije naučio značenje kolateralne. Štete. Ili - mada je to DOsada uglavnom samo spekulativna mogučnost - KORISTI. I ne zajebaji - kakvo ti je to pitanje ZA KOGA. Mislim ta kolateralna KORIST...

Vozikam picu po siromašnijim četvrtima Kalgarija ovih dana. OK, baš si cjepidlaka - predvečerja, večeri, noći i vikenda... Lijepo sjednem u svoga skoro otplaćenoga dvjestokonjskog džipa sa mazgom na upravljaču i pravac gosn mušterija. I ondak jopet, pa jopet ako se kome picoždere...

Ujutro sav raštiman kako sasvim regularni i pribolećivi skoro pedesetogodišnjak "čačkam" po serverima i kompjutorskim sustavima bogatuna koji me nisu zaboravili iz mojih slavnih GE (jest, General Electric, da prostiš) dana.

Prije neki dan "krknem" masan posal i više mi picovožnja ne treba. Odem, ipak, da derani ne najebu i da se oprostim od firme.

A, nisam se pofalio - ISTOGA dana sasvim "misteriozno" odobru mi lovušu da (viđaj sprdnje!) i ja magistriram... Ne pitaj me šta, jerbo ću ti isto poželiti!

E, a tamo tužno lice jednog mršavoga čovječuljka koji trči oko pice ki okolu oltara. Sav se bacio u posal i ništa drugo ne gleda.

U neko doba, čisto iz zajebancije, pitam Josu (VELEpicaDELIVERY veteran) a da šta je ovaj veseljko tako tužan danas.

Stari žao čovjeku što se svijet tako razvalio - najdeblji se najviše "pucaju" sa picom i ugrožavaju svoje zdravlje. A još i pare ozbiljne troše...

Opa, guknem ja veselo i pametno dodavši - ma nisam znao da neuki Iračani baš toliko vole Kanadu!

Ondak se Joso uozbilji - ma da je tebe "razguzilo" za pet iljada dolara u jednom danu vidio bi ja tvoju ljubav za Kanadu...

Vidim da ništa nisam vidio i zamolim Josu da mi nacrta stvar. Recimo da se zove Iraklija (pa zar nije iz Iraka?!). Došao u Kanadu (a Kalgari je sva njegova Kanada) prije pet godina. I cijelo vrijeme po 25 sati dnevno razvozi picu sa nadom da uštedi koji cent i da se vrati doma. Vazda precizan, uljudan i ponizan do besmisla. Nikad niko nije znao niti da postoji.

Po nekim grubim proračinuma za ovih pet godina je besprijekorno isporučio barem 150 000 pica. I, jednog dana se u odlasku malo brže okrenuo u uskom hodniku očešavši svojim ramenom grudi jedne podebele kanadjanke.

Uapsilo ga u roku odma da čovjek nije niti znao zašto. Ondak prevoditelji, odvjetnici i tako to. Za manje od mjesec dana sve demokracki riješeno. Njegov odvjetnik dođe i kaže - priznaš i platiš ili se u zatvoru klatiš.

A petero djece čekaju doma. I žena ne radi. Niko nije niti pomislio da pita koliko tisuća pica mora isporučiti sa svojim rastočenim autom za hir neke podebele i pohlepne "dame". Niko nije pitao kakav je on čovjek, niko nije niti pokušao da provjeri koliko je puta ta ista "dama" inkasirala na sličnim bijednicima. Ne, ova "vijest" nije bila vijest niti za zadnju stranicu bezbrojnih mjesnih biltena. Kako bi onda neko mogao i pomisliti da pita koliko godina je od njegovog povratka u domovinu ukradeno zauvjek. Uostalom koji je meni tenis da trošim i Vaše vrijeme na mrkog i žgoljavoga Irakliju...

Kad malo bolje razmislim Iraklije (Iračanovi, Iraci, ma, grebi ga - ti mrki Muslimi) tretiraju svoje žene neljudski. I kad dodju u demokraciju moraju nekog vraga da nauče. Evo ga vidim kako će ubuduće odlaziti sporije iz uskih hodnika. Ili - još bolje - neće tamo nikad niti ulaziti. Tako će najzad znati gdje mu je mjesto. Kad nije znao engleski jezik saznaće majci englesku cijenu...

Odvjetnički troškovi su plaćeni iz nekog misterioznog fonda. Ukoliko bi se jedan nemuslimanski građanin (recimo ki ja) uvoznoga tipa (usrani imigrant) usudio da pita svojega političkoga predstavnika u lokalnoj upravi a da koji je to fond i iz kojega poreskoga razreza crpi svoje dolare odjednom bi se desilo puno slučajnih slučajnosti: na poslu bi šef počeo detaljnije da provjerava tvoje kretanje, ispred kuće bi ga uhvatilo u prekoračenju brzine za oko 3km/h, pojavio bi se lokalni pop da te priupita kako živiš, nazvao bi te bivši suradnik na poslu i sasvim slučajno pitao da od kada si ti za liberale....

Ne, ovdje nikad nema niti krvi niti prijetnje. Sva "izolacija" je učinjena dolarom. Koliko možeš da kupiš, toliko kusaš. Jednostavno. I - pošteno. Sve nešto mislim - PREpošteno.

Ovdje nema "velikih vođa" niti "velikih ideologija". Samo demokracki. Novine (daklem i ostali mediji) "trešte & blješte" već godinama o terorizmu, a od skora i o hopmoseksualizmu. Ubace svako malo i o štetnosti pušenja. O POpušenju se ne govori. Nikada. Zar to nije sve tako prirodno? A o primjerenosti zdrav mozak nebi niti pitao...

U medjuvremenu "iscuri" kratka vijest (doslovno agencijskog tipa, kojoj se već drugog dana izgubi svaki trag) kako je bivši premijer zabrljao neki sitniš od dvjesto milijuna dolara, ondak kraljičin namjesnik "smrznuo" sitniš od jedva pedesetak milijuna, pa jedan kompjutorski tehničar iz valjda ministarstva obrane (godišnje plaća jedva 50-tak tisuća, brutto) "zamaglio" izvjesnih 160 milijuna. Ne kuna, dolara.

Sve nešto mislim da se ovo desilo u zemlji Rvackoj kako bi se demokracki svijet "zabrinuo" opandrčivši tu istu Rvacku sa novim kamatama za sve medjunarodne zajmove za barem novih 300%. I pratećim propovjedima.

Ima tu jedan mali, sitni a i ne baš PREpolitički problem: sam grad Kalgari sa nešto manje od milijun stanovnika ima netto godišnji prihod gotovo duplo veći od Rvackoga nacijonalnoga prihoda. E, sad ti računaj dalje.

A ja bih dodao - kad neko toliko para ima onda mu se i svijetli obraz sija. Ko drugčije kaže, kleveće i laže!

I šta ja sad oću sa tim kolhozom? Ništa, zar niste primjetili kako smo (uz velike pobjede demokracke misli i djela) brzo zaboravili od čega smo uz krvave žrtve bježali još koliko jučera? Ili se uopće nismo pomakli?? Straj me pomisliti - da li smo mi zapravo rakovi? Pa nam je sasvim u naravi tapkati unazad...

Vidiš, čovjek prska. A ne mora. Ma, da mi je znati samo KO JE UPALIO SVJETLO...