Darija nikad više nisam vidio. U medjuvremenu
je postao zauzet važnijim poslovima. Nadam se ne toliko da bi bio bez
djece ko ja.
Ja se iskreno gadim "eroja" zadnjih 15-16
godina (a i ono "resto", koliko doživim); ipalo je da nisam štof za
bogatuna. Jedino mi smeta što ni ona "muda" nikada nisu bila "te"
veličine koja bi se dala "pokazati" (valjda "na djelu")...
Dešavalo mi se da gladan i nenaspavan plačem
na dokovima Rajne moleći Boga za samo jedan trenutak Šibenika, Na
Švarcvaldu sam se smrzavao u starome passatu i ganjao noćne more slikama
Kalelarge, Fafarinke, Pigala, pa i Baldekina. U Bratislavi sam rado
izlazio na one dosadne i nezaboravne šetnje od Solarisa do Zablaća.
Kada sam -najzad- 1993. negdje pred Božić
nazvao Šimeta shvatio sam kako u meni nema ni trunke čovjeka. I, kako je
Šime pojasnio, žohari su vrsta koju je on izučavao cijelih dva minuta u
osnovnoj školi. I dan-danas mu je žao. Ta dva minuta. Stoga, odjebi sa
mog telefona!
Šime nije bio "žohar". Nikada. Ali jest bio
-vrlo često- i pijan i "naduvan" (kaže li se to danas NAPUHAN?). Zvali
smo ga -misteriozna koincidencija- "kotrljajući".
Nadam se da je i sretan, i trijezan, i
dužnostnik, i tata sretne i zdrave djece, i da je veseo i da će
poživjeti...
Armand je bio godinama moj radio telegrafist.
Na istom brodu. U maloj brodskoj kabini proveli smo popriličan broj
godina. Znali smo svaki kamen u Šibeniku i svakog žohara u našem
brodskom obroku.
Kada sam pred Božić devedesetpete sav sretan
-na krajnjem zapadu Kanade- sa čistim papirima najzad postao vlasnik
stare policijske "Impale" najprije sam nazvao Armanda.
Ko ti je dal broj mojega telkača?! Smrdiš mi
na SMB! Takvi kao ti su pobili moje frendaće. Odjebi! Ak preživiš javi
se da te otjeram u kurac za jedno deset godina!
Šibenik nije kriv šta je mene neka gruba
greška sudbine izbacila na njegove ulice. Nekih punih dvadeset godina ja
sam više volio Šibenik no sebe. Sada znam da se gradovi ne vole kao
ljudi. I da mi grad, ma koji, ma čiji, ma kakvi, NIŠTA ne duguje. U bilo
kojem smislu. Ali - ja dugujem sebi puno više no mogu objasniti...
Nakon devet godina Kalgarija Dario se nije
javio, Šime je, čujem, poprilično "poslovan" čovjek koji se "usrećuje"
na malo sofisticiranije načine no prije. Armand se javio pismom prošloga
ljeta. Kaže kako sam ja za njega i dalje "ofca" i da mu je pun kufer i
crnih i crvenih, ide mu se vanka da malo vidi i zaradi te da bih ja
mogao tu učiniti koji potez. Za njega. Nije komentirao SMB, još manje
onih deset godina.
Je, "grčio" sam se jedno dva tjedna. Sam sa
sobom. Ponovo propušio lažući onoj svojoj da su me oni pederi kanadjani
jopet iznervirali na poslu. "Probudio" sam se oko Božića. Ja i ona moja
otišli sami u Radium na kupanje. Znao sam da ćemo nazad i iduće godine.
Bez žohara, mudonja i itd...
Ima ozbiljnih indikacija kako su "vjetrovi"
sa one strane Atlantika "otoplili" sproću mene. Nikada prije ova
stranica nije bila čitana ni izdaleka toliko puno na Balkanu kao u
Kanadi... To, samo za sebe, doista ne mora značiti previše. Ali jest -
indikacija.
U devet godina Kalgarija ja sam učinio i
potrošio sve da svoja lijepa domovinska sjećanja zadržim i rekonstruiram
ovdje. Vjerojatno se potajno nadajući nekakvom povratku.
Kanađani su za mene bili žohari isto koliko i
ja za njih. Gubio sam poslove na tekućoj traci. Bivao izbacivan i
napuštao posao u istom danu. Nikada se nisam ustezao da im pokažem kako
sam ja tu što moram i kako mi se gadi što su tako svileno "uljudni" dok
mi deru kožu sa glupostima.
"Pribježišta" -bar ona psihološka, ako ne
duhovna- sam tražio u društvu tzv. naših ljudi.
Kada mi se "ukazlo" kako ti "naši" ljudi samo
liječe svoje komplekse i strahove gledajući agoniju budaletine bez šanse
- zatvorio sam vrata. Zbogom "naši" ljudi. Niti šest mjeseci ranije.
Odjednom sam primjetio da u kući svega više
ima - od vremena do mira i odmora. Odjednom sam primjetio da se oko mene
pojavio snažan krug uspješnih kanadjana koje ne zanima niti minut moje
prošlosti već što ja i kako mogu učiniti SAD...
Ne, glup sam ja, doista glup - nisam ja to
isplanirao. Jednostavno se - desilo. I kada se desilo čak i tupanu mojih
ograničenosti nije bilo teško razlučiti šta je bolje. Ove devete godine
u Kalgariju ja sam doživio PRVO ljeto u mojemu životu bez "drvene
filozofije" o balkanskim pravicama, povijestima and ratovima uz večeru,
izlet, doručak, kavu...
Najzad - kao potrošena i ofucana žoharčina
(barem za Balkan) - ja primjećujem da me moji kanadski sugrađani vide u
jednom svjetlu koje sam ja prije odbacivao kao "nemoguće", primjećujem
da moja članska karta Calgary Winter Club-a "servira" laskave i ugodne
večeri sa prijatnim licima pouzdanih karaktera. Je, pomalo su
hladnjikavi ali ih sve više volim jer nema trača, pametovanja,
ubjeđivanja i ako ih za deset godina nazovem iz Afganistana apsolutno
sam siguran da mi niko od njih neće pomenuti nikakve žohare...
Ne znam ko je kome platio kavu više. I još
puno toga. Ne zanima me više. Ovaj svijet koji sam ja pljuvao tupavom
uobraženošću balkanskog seljačine široko mi je OPET otvorio vrata. Čak
ni ja nisam tako velika budaletina a da ne primjetim šta mi je odabrati.
Kalgari i ja - ma devet nam je godina,
tek..........
