BORIS BUDEN, FILOZOF I PUBLICIST

U HRVATSKOJ BI BOG BIO ATEIST!

Hrvatska katolička crkva danas je moralno na izdisaju. I nije važno u kojem će obliku nadživjeti svoju simboličku smrt. Ona upravo proigrava svoju budućnosti i za to joj nitko nije kriv. A ponajmanje komunizam. Što se pak Boga tiče, da je u Hrvatskoj, on bi danas bio ateist

Piše: Boris Rašeta

Ima li mjesta za tezu da je u slučaju Norac HDZ izmanipulirao Crkvu, koja je ustala u obranu umirovljenoga generala?

- Nitko tu nikoga nije manipulirao, nego su obje strane slijedile svoje konkretne interese. Crkva je htjela društvene privilegije, odnosno materijalnu korist, koju je od HDZ-a i dobila, a HDZ je trebao političku podršku, koju je od Crkve također dobio. To je oblik otvorenog socijalnopolitičkog partnerstva, koji doduše nema nikakve veze s demokracijom, ali ni jedna od strana nije nikada ni bila zainteresirana za ostvarenje demokracije, tako da u tome nije bilo nikakva proturječja.

Ta ljubav ipak je, i danas, prilično živahna?

- Krčag je išao na vodu dok se nije razbio. A tko ga danas misli ponovno slijepiti, taj je ili naivan ili pučist. Crkva je osim toga s dolaskom Tuđmana na vlast naplatila usluge koje je dugi niz godina činila hrvatskom državotvorstvu. Njezin antikomunizam nije imao nikakav demokratski karakter, u čemu se nije nimalo razlikovala od ostalih hrvatskih nacionalista.

Kako objasniti otvoreno zauzimanje Crkve za ljude osumnjičene za najteže povrede zakona i morala, ratne zločine?

- Što znači stati na stranu onih koji sprečavaju zakon da sudi potencijalnim ubojicama, odnosno da kazni dokazane zločince? Što znači to kad biskupi pozivaju vlast da "... kod prosudbe pojedinih djela treba voditi računa i o tome što je bilo prije a što poslije, što je bilo uzrok a što posljedica"? Gotovo svaki zločin, pa tako i ratni zločin hrvatskih domoljuba svakako može imati svoje olakotne okolnosti, koje u stanovitoj mjeri umanjuju krivicu, odnosno kaznu. Ali zločin ostaje zločin i mora se kazniti, što je stvar sudskog postupka, dakle nešto što nema veze ni s vlašću ni s biskupima. Tko misli drugačije, nije demokrat, ali nije ni Božji pastir, nego đavolji advokat.

Kakve posljedice takav angažman može imati za Crkvu u Hrvata?

- Hrvatska katolička crkva danas je moralno na izdisaju. I nije važno u kojem će obliku nadživjeti svoju simboličku smrt. Ona upravo proigrava svoju budućnosti i za to joj nitko nije kriv. A ponajmanje komunizam. Što se pak Boga tiče, da je u Hrvatskoj, on bi danas bio ateist.

Kako to da se, ni u Crkvi ni u društvu, u nekoj protuzločinačkoj alijansi, ne može skupiti takva masa ljudi kao na splitskoj Rivi?

- To što u Hrvatskoj nema nikakve narodne mase koja bi se suprotstavila onoj pobjesnjeloj pučističkoj rulji koja se dere "Svi smo mi Norac!" logična je konzekvenca deset godina hrvatskoga političkog oportunizma. Nitko na hrvatskoj političkoj sceni nije se nikada otvoreno, bez obzira na posljedice, suprotstavio takozvanom većinskom političkom raspoloženju. Nitko se nije usudio svoj politički identitet izgraditi na manjinskom stavu, koji samo zato što je manjinski nije nužno i pogrešan. Nitko, uostalom, nije ni u jednom trenutku doveo u pitanje ideološke i političke temelje hrvatskog nacionalizma koji su bili i ostali sve prije nego demokratski. Hrvatski političari bili su ili vjernici nacionalističkog državotvorstva ili oportunistički pragmatičari. Očekivati da kalkulantski oportunisti, kao što je Račan na primjer, podignu na noge neku političku protumasu onoj rulji na splitskoj Rivi, čista je iluzija. To čak ne možemo ni zamisliti. Jer nije dovoljno povikati "Ne, nismo svi Norac!", nužno je izviknuti ime "Protunorca", a takvoga nema.

Koliko je Crkvi danas važan politički utjecaj u društvu?

- Ovo je pravi trenutak da se prisjetimo klasične marksističke kritike religije, jer se čini da je ona aktualnija no ikad prije. Dakle, nije stvar samo u tome da Boga jednostavno nema, odnosno da je svijet religijskog vjerovanja naprosto lažan, da je on iluzorna kompenzacija za ovostranu nesreću. Marksizmu nije dovoljno to racionalističko, odnosno psihologističko objašnjenje. Zato on inzistira na društvenom karakteru religije. Ljudi vjeruju u Boga te stoga ustanovljuju religije i religijske institucije da bi zadovoljili stanovite društvene potrebe. Drugim riječima, da bismo razumjeli fenomen vjere u Boga, moramo shvatiti kakvu društvenu funkciju imaju vjerske institucije, u prvom redu Crkva. Glavno pitanje dakle nije karakter vjere same, to jest odnos Crkve prema Bogu, nego odnos Crkve prema društvu, odnosno, uloga koju Crkva igra u konkretnoj društvenoj i političkoj realnosti.

Svima onima koji su od pada komunizma, ukazujući na sve življi vjerski život, ismijali ovu kritiku religije, morao bi se danas taj osmijeh smrznuti na licu. Marksistička kritika religije je potpuno u pravu. Barem u Hrvatskoj. Njenu ispravnost, koju nije uspio dokazati komunistički sistem sa svojom ideologijom i svim svojim aparatima prisile, danas na skandalozan način dokazuje upravo Crkva sama, odnosno konkretno Crkva u Hrvata. Ta vjerska institucija niti ima niti se trudi da uspostavi bilo kakav odnos prema Bogu, odnosno vrijednostima vjere kao takve. Ali zato do krajnosti, upravo do samozaborava, inzistira na društvenoj i političkoj ulozi koju igra u životu današnje Hrvatske. Da bi ostvarila svoje političke ciljeve, ona je danas spremna zgaziti i najelementarnije moralne principe, na kojima bi uostalom i sama trebala počivati.

Iz Vaše lijepe duboko hladne Kanade,