Zbirka staroga i objavljenoga  

Ovako smo izgledali do aprila 2013

Copyright© 1995-2013 Vladimir Kreća and Independent Authors

Zakonski uvjeti korištenja ove stranice

Pobjeda...

...nekada davno, davno, opasno davno (samo za hrabrije: koncem 60tih) bio sam predškolsko dijete i moja mama me slala u lokalnu crkvu, a tati “iza leđa” da “budem k’o ostala djeca”, a ne tamo neki nekrst. Mjesto se zvalo Bapska i mada smo tamo proveli samo kratko vrijeme, nikad je nisam zaboravio: moj dragi tata komunist me umlatio ki vola kad je otkrio da sam iz crkve donio cijelu stodinarku!



Kad kolumni nejma više

Ljubo Ruben Weiss, April 2015


Teška srca zapisujem kako nas je napustio naš istinski dragi i originalni Ljubo Ruben Weiss.


Drago mi je što nisam odmah skočio sa bilo kojim tekstom ili riječju uopće.

Žao mi je što sam o Ljubinom gotovo naprasnom odlasku saznao manje-više - SLUČAJNO!?!


Iznenađen sam da je Ljubin odlazak došao tako brzo, bolno i definitivno.

Pogledam okolo. Pogledavam.

Progledavam.


Ima previše toga što hoću ignorirati i nepomenuti.

Nisam jedini koji zapisuje DOBRO o Čovjeku koji je ZAVRIJEDIO NAJBOLJE.. I to je tako moćna rečenica, još moćnije stanje duha. Svemir nije zaboravio Ljubu!


Uz moj personalni naklon ja Mu se ovdje i javno ZAHVALJUJEM na mnogo čemu, a posebno na ukazanoj časti da me zove i smatra prijateljem. Veće, važnije i draže titule ja teško da mogu zamisliti.


Hrvatsku je, ipak, volio iznad svega. Na svakom koraku svojega kompleksnoga života. Hrvatska nije baš potrčala njegovoj ljubavi. Ljubino ne malo djelo je ostalo, a stvarni dijalog tek treba početi.

Dragi moj Ljubo, dobrodošao u VJEČNOST. I - HVALA TI!


Najkraće & najbrže:naprijed

Časnih sestara iz te crkve se sjećam sa neopisivom radošću i ponosom: okolo mene su i lijevo i desno neki grubi i podli svećenici pedofili i to ne samo u zabitima brdovitoga Balkana već i u samom srcu demokratske Amerike i Kanade, a moje časne sestre i moja crkva ČISTA IDILA! Trajno. Izuzev te nesretne stodinarke...

Nije da smo bili sirotinja, kako god se to gledalo. Ipak, tata je radio kao lugar i lovočuvar, a mama je trčala sa jedne na drugu njivu, pa onda doma čim uhvati pet minuta tek da stavi nešto kuhati barem da naveče jedemo skupa. Ja sam imao baš sve u crkvi: časne sestre su iskreno voljele sve nas i rado su se čak i igrale sa nama. Ne mogu objasniti ni zašto ni kako ali - preko noći - postao sam GLAVNI!

Glavni nečega u nečemu što je NEUPITNO bilo u mojoj moći. Ostali su postali nekako “niži” u mojim očima, ali sam istovremeno osjetio i nekakvo sažaljenje prema tim naivcima koji samo vjeruju a nikaj ne istražuju: otkrio sam da u crkvenoj kuhinji ima jedan kredenac sa masu raznobojnih lizalica u obliku rumene i žute paprike.

Nedugo za tim u blizini oltara vidio sam neki kao tanjur prekriven bijelom čipkom i popriličnom šakom novaca u sredini. I danas poželim odlučnost i brzinu koju sam iskazao u tome sramnom momentu: neobjašnjivo mi je da i danas precizno ZNAM kako mi cilj ni slučajno nije bio pokupiti sav taj novac. Bio sam siguran da samo jedna ta novčanica može kupiti “brdo” sladoleda i zato sam poput zvečarke “licnuo” SAMO JEDNU “crvenu”...

Za one maločas pomenute paprike nikada niko nije niti posumnjao na mene. Valjda što nikad nije “isparilo” više od jedne dnevno.

Da li je to -barem podsvjesno- bio model za moje rabote sa novcem nije mi palo na pamet zamarati se s tim jer čim je novac bio u mojim rukama NAJKRAĆIM PUTEM sam se uputio prema slastičarni! Kako je UDBA imala svoje ljude svuda, ja tek danas znam KO me je razotkrio: onaj isti slastičar koji mi je rekao da za tu stodinarku DESET VELIKIH SLADOLEDA može da mi da...

Tu, baš tu, nisam primjetio nikakvu UDBU, ali prirodan mi talenat da budem glavni ODMAH nije dao mira već sam bez daha otrčao da pozovem sve dječake i djevojčice koje sam znao - JA ČASTIM!!!

Ispostavilo se da je Bapska u to doba imala puno više od 10tak sedmogodišnjaka.

Ispostavilo se da su me odmah zamrzili i ovi koji su dobili sladoled i oni koji nisu. Svaki je imao dobar razlog za to. U tom krkljancu i cmizdrenju nekoliko sladoleda je završilo i na majicama i haljinicama prisutnih. Kao iz zemlje iznikli su i neki od roditelja... Ne znam kada sam skliznuo iz toga ludila, ali sam pobjegao ravno u polje gdje je mama radila i tamo sam bio tih i dobar kao pčelica Maja.

Sve me to umorilo da sam na kraju dana kao najveći pravednik prvi sjeo za stol i čekao svoju večeru. Onda je ušao moj otac i vrisnuo da mu -dok je on živ- Čaruga u kući ne teba...

Probudio sam se sa čudnom zuboboljom sutradan tako da nikada nisam saznao a kaj se to mojemu tati ne sviđa oko toga Čaruge...

Decenijama kasnije kada je sve “izašlo na vidjelo” meni nije palo na pamet zamjeriti ocu šta me tako dušmanski premlatio ali se ipak nisam usudio pitati ga da li je on to štitio crkveni novac ili čast svoje familije.

Jednom kad sam još bio deran i ljut na njega što mi neće ni bicikl kupiti palo mi na pamet da ga “otcinkam” kako je -ipak- štitio crkveni novac.

Onaj UDBA slastičar je bio davna prošlost, a ja nikako nisam mogao pronaći šalter za cinkanje: unatoč svim mojim nastojanjima ja nisam otkrio kome i kako da otcinkam tog agresivnog elementa, gotovo kontra revolucionara. Propalo mi cinkanje onako zdravo 100%! A htio sam. I Bog zna...

Danas, ovdje i javno potpisujem: nisi me trebao nokautirati, tata, malo je, premalo, jedna stodinarka za takav krš i lom (još mi zuji, i ne samo u ušima) ALI -bez obzira da li si štitio crkveni novac ili čast naše familije meni se čini da si mi dao ponosno sjećanje na JEDNOGA KOMUNISTU koji je beskompromisno i samoinicijativno učinio isto što bi učinili i Isus i drug Marx.

Ja sam nekako poradi Tebe prezirao i komuniste i komunizam cijeloga života samo da bih otkrio KAKO crkvene stodinarke rade. I što sve ne...

Ne kucam na Tvoja vrata, ne želim se vraćati u nikakav komunizam ALI -kako komunizam nije bio komunizam, tako ni ova vjera nije vjera (još manje tamo nekakva demokracija), meni je stalo da darivane crkvene stodinarke i budu i ostanu crkvene, a lopovi da budu obilježeni i kažnjeni i spriječeni jer kada otkrijemo da smo u procesu izgubili i samu dušu novac više neće biti važan, a naš identitet će postati samo hladna statistička brojka. Države i partije, ideologije i religije u svemu tome i bivaju i ostaju irelevantni mamci za naivne, promašene i opasne kriminalce...

I, eto, tako smo stogli do danas, samo dan-dva prije velike proslave Pobjede nad fažizmom, 70 godina kasnije.

Najglasniji su i najponosniji - FAŠISTI! Nema crkve u mom rodnom kraju koja nije posvetila nekoga fašističkog bijednika i tupi um sa oštrim nožem! Sramota je izgubila bitku za Zdrav Razum i ono malo poštena svijeta je zašutilo jer i sama riječ više nije poželjna. Poštuju se samo vikači i histerični falsifikati čovjeka i ljudskoga.

Ovdje na kraju svijeta srećem majke koje su svoje sinove poslale na front da se bore za svoju zemlju, svoj narod, jezik, svoju kulturu. Istinski poštujem to. Istovremeno mi se ledi krv u žilama kada ti isti ljudi više NE GOVORE taj jezik, tek prigodničarski koriste poneki detalj te kulture za kojom su toliko vapili i još više platili.., meni je teško kad pomislim da se neki od tih mladića vrati sa fronta i pogleda okolo.

Fašizam je stanje duha i NIJE pobjeđen. Taj zlotvor se ne uklanja nožem ili metkom jer je dio našega vlastitoga tijela, karaktera i osobnosti! Fašizam će na svakom koraku biti brutalniji, agresivniji i agilniji, a na vama nije da pucate i povraćate već da SA SOBOM PORAZGOVARATE i otkrijete GDJE se U VAMA nalazi Jackil, a gdje Hide... Naravno, sada se mnogi pitaju kakva su to imena.., Izgovora da ne pogledamo SEBE u SVOJEMU ogledalu nikad nije bilo više. I dok je god izgovora VIŠE nas će biti MANJE! Pobjeda nije datum kada tzv. Dušmanima sipamo so na rane i suze, pobjeda je stanje duha koji raskrinkava svoje vlastite pokvarenosti, podlosti i superiornosti. Izmišljene i one druge.

Dakle, pobjeda?

Nikada dalje nismo bili od pobjede. Tancamo oko grobova (samo naših!) pravednika uvjereni da smo nešto učinili sa našim sve većim guzicama i sve manjim mobilnim telefonima, a niti se stvarno mrdamo, a još manje komuniciramo! Otkud se onda čuditi nasilju, agresiji i histeričnoj sklonosti uništavanja svake vrste?!

  

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave

od Vlade iz Kanade.