Zbirka staroga i objavljenoga  

Ovako smo izgledali do aprila 2013

Copyright© 1995-2016 Vladimir Kreća and Independent Authors

Zakonski uvjeti korištenja ove stranice

HELENA, 03. Juna 2016.

...rođena je SUBOTE 11. januara 1969, a vratila se Stvoritelju divnoga jutra na kraju prerije u PETAK 3. Juna 2016.: rođena u subotu, a otišla u petak! Baš joj nije bilo do vikenda! A meni je bar ovaj vikend grđi no misao može svim silama i naslutiti! Ona je sve disonante, slutnje i strahove JEDNIM OSMJEHOM znala posložiti u simfoniju dok sam se ja uglavnom grčio oko nikad perfektnih tehničkih detalja. Valjda zato, eto, čim je nema tu, meni je prvi vikend već najcrnja noćna mora u životu…






Kad kolumni nejma više

Ako me nema...


…ovo je moja

KOLUMNA ŠUTNJE

za Helenu...

I za sve Helene svijeta

 koje se danas

i još uvijek bore

sa dušmanskom bolešću raka.



Najkraće & najbrže:naprijed

......za samo 10 dana, 13. juna, trebali smo slaviti punih 25 godina braka. A prva noć bez nje je upravo prošla. Naš divni Turski ovčar Đoni je tulio cijelu noć. Ni glasno ni tiho ali je njegov glasić burgijao kroz sve moje pore i samo srce kao najgora zubarska burgija. Sve ostalo je bilo mirno, mirnije no u grobu… Prva jutarnja šetnja je uslijedila uočljivo ranije no obično: ni on ni ja nismo imali sna. I bili smo tihi jedan drugome – ja sam oborio rep, on svoj nije ni podizao.

Kada smo se vratili sa šetnje ušao sam u našu dnevnu sobu i zamolio Helenu da mi oprosti što moram ukloniti dušek sa poda koji joj je bio zadnje počivalište u našoj kući. Taj dušek smo dobili od Emine i Nisveta 2006. Godine kada su se vraćali u Bosnu. Divno indijansko ćebe sa motivima lokalne prirode sam joj kupio na dar za Božić 2009., samo par dana prije operacije kojom su joj uklonili obje dojke. Taj kancer i ta operacija su nemilosrdno zasjekli u njen rođendan, 11. januar 2010. Bio je ponedjeljak i moje kosti su podrhtavale da ovdje od nekakva vikenda baš ništa više neće biti… Helena je glatko i bez drame sa onim dječije iskrenim i toplim osmjehom popravila plastičnu drenažu na grudima i rekla “Idemo!”. Da, baš je tako bilo: obje dojke su joj odsjekli u korjenu (sa još puno limfnih čvorova!) rano ujutro toga ponedjeljka, a već sutradan ujutro ona je bila van bolnice e da bi se vratila na svoj posao već u taj četvrtak gdje su je – Bogu HVALA! – njene divne šefice “potjerale” doma da se odmori. Navratili smo toga četvrta na kratku kontrolu te rane i drenaže, a već u petak - “Idemo!”. Ovaj put u cijelih 700Km udaljeni Summerland da vidimo neke nama drage ljude koji su se tamo netom preselili…

Ona je našoj prijateljici frizerki gotovo u sasvim spontanoj šali skrenula sve crne misli na profesionalni rad: zašto da gubimo vrijeme sa strijepnjama, hajde ošišaj me do glave da preduhitrimo kemoterapiju! Ma, nije to ništa strašno: znaš da sam alergična na dlake po stanu, ko će to stići očistiti kad počne padati, ovako štric, štric do glave i svi veseli!

Ja, sasvim nevidljivo, nisam uspjevao biti ni tužan ni sretan: ona je maestralno plesala svoju igru načinom koji je posve neopaženo, ali preciznošću kirurškoga noža u korjenu rezao svaku crnu slutnju. I na svakom koraku kasnije sve do zadnjeg udisaja jučer Ona je – sada to JASNO i osjećam i vidim, a možda čak i razumijem – bila i dirigent i simfonija, a orkestar je za sve to znala (opet spontano i neopaženo SVIMA NAMA, a ne samo meni ISPOD NOSA!) složiti SVUGDJE, na svakom mjestu od profesionalaca ili sasvim slučajnih prolaznika, svejedno, ALI Njena simfonija NIKAD nije poradi tih tehnikalija bila ičim umanjena, uskraćena, ne dao bog manja…

Sveto je –VJERUJEM da mi se oči napokon ISTINSKI otvaraju– toliko očigledno da ga uobraženost prosječnoga refleksivno sklanja ispred sebe kao neku benignu ali ipak dosadnu i nepotrebnu sjenku, gotovo imperfekciju! Da, to hoće reći da sam baš ja taj MUŠKI koji je najvećma imao “važnija i veća” objašnjenja, analize i odgovore. Manje-više na pitanja koja i nisu postavljana… Helena to nije tolerirala: tek danas vidim da je ona te disonante i “muškosti” glatko i maestralno postavljala u onu svoju simfoniju na mudra mjesta cimbala, okre i ponekoga limenoga doboša… Cijelo vrijeme ja sam – bez imalo sumnje! – bio uvjeren da tu nema nikakvih orkestara, kompozicije, a kamo li nekakve tamo simfonije!!!

Kada sam je jučer u četiri ujutro vidio mrtvu i mirnu OŽIVJELA JE i nevjerojatnom toplotom me prisilila da pogledam kroz prozor: krvavo rumeno sunce je tek provirivalo na horizontu ogromne kanadske prerije. Njena bliska prijateljica je škljocala sa svojim predragim telefonom svuda okolo. Spontano sam se okrenuo nazad da je pokušam zamoliti da stane skupljati te meni morbidne slike okolo, ali moj pogled je pao na njeno lice… Njeno lice je bilo žuto i mirno. Blago otvorena usta je davno napustio svaki pomisao mučnine i grča koji je poradi monumentalnih bolova raspadajuće jetre bio zakovan na njenom licu već danima. Osjetio sam da je dobro: otvorila mi je Vrata i kao da je rekla DOBRODOŠAO U ŽIVOT. OVAJ PUT TVOJ. SAMO TVOJ…

Ništa u meni se nije pomislilo pobuniti! – ovo je bilo katastrofalno rastavljanje svjetova koji su minutama ranije bili JEDAN univerzum ALI, sve u meni je živjelo za tih nekoliko prekratkim trenutaka moga pogleda na njenom mrtvom i mirnom licu. Istovremeno njena simfonija nikako NIJE stala, kao da je gromko šutjela SAD ĆEŠ TEK VIDJETI DA ŽIVOTA IMA I KAD GA NEMA! ITEKAKO!! Na izlazu su mi dali veliki bijeli koverat sa papirima sa birokraciju. Pod rukom sam ponio njeno omiljeno ćebe od alpake kupljeno kod Kate u Port Alberniju kojih pet ljeta ranije. I njene jeftine kućne šlape. Kasnije, tek toga popodneva sam primjetio da sam ponio i njene naočale. Na skajpu sam napisao šta se desilo. Odmah mi se javio divni Emin i Mensura. Bože, oni i plaču i tresu se. Na svojim sunčanim Karibima! Odnekud mi se javila Helena i kaže UDAHNI, PRESTANI “TEHNIKALITI”, ovo Oni MENI govore suzama šta riječi nikad ne mogu opisati! Odmah sam primjetio da sam i sam sav u suzama: čak su mi i ruke i ramena bili mokri. Da još uvijek previše toga što vidim ja zapravo NE vidim! Ovaj put se nisam ni naljutio ni postidio: Helena mi je otvorila još jedna vrata – cvikere za dušu i strpljenje. Kuća mi je prepuna PRAZNINE. Đoni me “prži” pogledom od meda koji sebi u njušku nezaustavljivo ponavlja IDEMO KOD HELENE, POVEDI i MENE, IDEMO KOD HELENE… Poželim ga poljubiti i pomaziti ali ODMAH vidim komad prljava veša na krivom mjestu, posuđe još uvjek nesloženo, zagušljivo je nekako, otvaram i prozor i vrata.., više NIKO NE ZOVE. Ipak, na kraju večeri, jedan fantastični restorandžija i Ljudina tiho nazove i ne vjeruje da je tužna vijest istinita. Kažem mu da sam plakao (preko skajpa) sa Vaskom iz Herceg Novog koji već devet ljeta TUČE gadni rak pluća. A on meni uz iskrenu sućut kaže da sutra svoju gospođu koja također bolođeuje od gadeži raka vodi na izlet na Havaje. Restoran će biti zatvoren. Sve nešto mislim da ovaj vikend već NEMAMO ni on ni ja. A kako bih MOĆNO bio sretan da -makar i na tehnikalije– mogu naći “pukotinu” u ovome saznanju. I – osjećanju. Istovremeno, za sve ovo, Helena ni slova potrošila ne bi: prosula bi onaj njen osmjeh sunca i simfonija, ona prava Božanska, bi milo legla na sve prisutne duše. Ma čije i ma kakve bile!

KAKO sam onda baš ja četvrt stoljeća bio taj sretnik ostaje nejasno ali i nepotrebno pitanje JER Helena je ostavila MOĆNU, JASNU i TRAJNU poruku. Budem li je nosio u srcu dalje, biti će mi a i svima oko mene UVIJEK i samo BOLJE…

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave

od Vlade iz Kanade.